Na kavi s prijateljicom

Stvari stoje otprilike ovako:

-Već mjesec dana me boli grlo i baš sad imam svakodnevno predavanja, tako da gutam Neoangine i tankam se čajevima svaku večer da bih mogla sutradan funkcionirati. I ne, nisam prestala pušiti ako se pitate, jer bih još bila nervoznija, a i natukla bih kile kojih je ionako viška…

-Već dva tjedna je prošlo odkad su me opet stegla križa, a posla imam toliko da ne mogu izbjeći sjedenje za kompjuterom minimum osam sati dnevno…Doduše, nije u onakvoj mjeri kao ranije, ali dovoljno da se priupitam «što sam Bogu zgriješila»…

Kako vidim da nitko iz moje okoline naročito ne primjećuje moje jadikovanje odlučila sam se vama požaliti.

Ako i vi imate neku muku istresite je, pa ćemo se uzajamno tješiti.

*I ne zamjerite ako vas ne obilazim redovito u zadnje vrijeme, još tjedan dana i nadam se da će tempo popustiti...

Za mene ne vrijedi biometeorološka prognoza. Jučer vesela i puna energije po kišnom vremenu, danas sjetna i utihnuta po sunčanom…
Umjesto planiranog posta ostavljam vam pjesmu Konstantina Kavafija, na iznenađenje onih koji znaju da nisam luda za poezijom. Ipak, u ovakve dane mi ovakvi stihovi baš dobro dođu...

* * *

Kad kreneš na put prema Itaci,
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca, ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se.
Takve na svom putu nikada sresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.
Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kada ćeš radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene;
zastani na feničkim trgovima,
i nabavi krasnu robu,
sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,
i razbludnih mirisa svake vrste;
koliko god voliš razbludnih mirisa;
pođi u mnoge egipatske gradove,
da se poučiš i naučiš od mudraca.
Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje,
i da kao starac pristaneš na otok,
bogat onime što si na putu stekao,
ne očekujuć da Itaka ti bogatstvo da.
Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti više ona nema dati.
I ako je siromašnom nađeš, Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao, s tolikim iskustvom,
već si shvatio što Itake znače.

Najveća mi je muka kad mi netko priča o tome što je sanjao, jer mi se to odmah uklapa, možda i griješim, u one priče o odlasku na Mjesec ili dobitku na lotu.

Ja se pak rijetko sjećam svojih snova, a ako ih se sjećam to su nekakve more koje odmah pokušavam zaboraviti.

Ali, pred vikend kroz san mi prokaskao prekrasan konj vranac, pogledah u internetski sanovnik i pročitah značenje kao «sreća, dobitak». Uz to, lijepo sunčano vrijeme, pa Valentinovo, maškare u Rijeci itd, itd…

Ipak, jučer se probudih, a u grlu kao da mi je ona bodljikava tikvica. Cijeli dan prešutim, ne pušim, tankam se čajevima, jel' može gore?

Izgleda da može, jer sam noćas sanjala vlastito vjenčanje…reći ćete pa što je tu grozno? Nije ništa, ali zamislite da morate organizirati vjenčanje s nekim s kim živite već skoro pola života…

Usput ću vam ispričati nešto zanimljivo: moja mama koja se razvela nakon desetak godina braka mi je jednom rekla: «Da počinjem život ispočetka opet bih se udala za tvog oca», a nona koja je pola stoljeća bila u braku zamišljeno je izjavila jedne ljetne večeri u svojoj devedesetoj godini: «Možda sam se ipak trebala udati za Krmpotića».
Pa ti sad budi pametan i slušaj starije…

Uh, počela sam petljati onako tipično ženski, ni sama ne znam što sam htjela reći. Bit će da je grlobolja razlog…Oni koji me znaju jasno im je kako se osjećam (šutnja, nepušenje, čajevi), još samo da mi padne internet veza…

Sretno vam Valentinovo!

U ovo kišno jutro sjećanje na djetinjstvo izmamilo mi osmjeh…
Jednostavne igračke su nam pružile toliko zadovoljstva, koliko su se stvari danas izmjenile, moji nećaci se više ni ne znaju igrati ako nemaju najmoderniju verziju nekakvog elektroničkog čuda.

Svi znamo za hula-hop…



Znamo i za clic-clac…



A što je ovo, sjećate li se?
Nezaobilazna stvarčica na plaži…



Tko pogodi osvojio je najfiniji kolač uz kavicu s riječkim blogerima…

I vaši su primjeri dobrodošli...

Uvijek kažem sama sebi da ne smijem dozvoliti predugo odsustvo iz blogosfere jer mi je teže vratiti se i nadoknađivati propušteno...U međuvremenu ništa značajno nisam uradila, niti sam smanjila broj obaveza, ali sam odlučila da od ničega neću stvarati problem.

Dakle, danas u isčekivanju novog snijega odabirem i prikladnu temu, tanašni roman švedske spisateljice Agnete Pleijel „Jedna zima u Stockholmu“ za koji sam sigurna da će vam se dopasti.

Roman započinje kada se glavnoj junakinji ponovno javlja muškarac s kojim je prije mnogo godina provela jednu noć, misteriozan stranac iz bivše Jugoslavije za kojeg je mislila da se savršeno razumiju. Ponovno započinju vezu koja će trajati tu jednu zimu tijekom koje će ona saznati puno više o sebi nego o njemu, ali i naučiti da je sama svoja spasiteljica.

Pitam se zašto te veze za koje unaprijed znaš da će trajati jedan vikend, jedan mjesec ili jedno ljeto imaju toliko draži. Što vi mislite?

Ne možemo se baš pohvaliti…
Majstoricu je gastro-doktorica stavila na čaj, dvopek, rižu i griz kuhane u vodi, a lešo ribica i krumpir su prava gozba (doduše Majstorica to zove «lošada»)…
I još je tako rastresena (pitam se što li to znači) imala sudar s poštanskim kombijem na autobusnom kolodvoru i kaže da je ona kriva…
Potom brdo papirologije, izjava, računa, probao sam dati i svoj doprinos:







Želio sam vam samo javiti da znate zašto nema kavice zadnjih dana.
Šaljemo svima pusu, i uskoro smo opet s vama…

Prvo smo kuhali (hoće li to već jednom)…




Pa smo se igrali (stalno mi je mahala ispred nosa s nekakvim perjem ili plišanim mišem)…




Pa odspavali jednu partiju (to mi je bio super jer sam onemoćao od silne hrane i onog skakanja)…




Onda dočekali ponoć…(kuku, ja sam ispod bora…)




Potom uplovili u snove (sanjao sam Mendulinu Mikicu)...




Sveukupno gledano, nisam nezadovoljan.
Čujem da svi govore kako se nadaju da će 2010. biti bolja.
Što vi mislite, hoće li?

Budući dani pred nama stoje
ko red svijeća u sjaju,
onih malih, zlatnih i živahnih svijeća.

Za nama prošli ostaju dani
ko žalobni niz svijeća izgorjelih;
još dime se najbliže one,
hladne, svinute i rastopljene.
Ne želim gledati u njih;
njihov me rastužuje lik
i prva svjetlost njina
dok sjećanje daje joj oblik.
Gledam naprijed, u svijeće što sjaje.

Osvrnut se ne želim,
da u jezi spoznao ne bih
kako brzo sumorni red se duži,
kako množi brzo niz se izgorjelih.

Konstantin Kavafi


Sretan Božić vam želim…

Stigao mi je račun za mobitel i dobro da se nisam onesvjestila, nekoliko stotina kuna za stavku Vip shoping. Ne moram ni spominjati kako nisam ništa „kupovala“ na taj način, tako da sam bezglavo odjurila u obližnji Vip centar. Usput sam se prisjetila kako sam prije mjesec dana na internetu rješavala IQ test i u želji da dobijem potvrdu svoje velike pameti napisala i broj mobitela.

Od tada su mi svakog jutra na poslu, kad sam u najvećoj gužvi, stizale tzv. push poruke u kojima je pisalo da mogu preuzeti nekakve internet sadržaje. Dakako da to nisam činila, već bih uredno stisnula Izlaz i trenutno ih zaboravila.

U Vip-u su mi savjetovali da nazovem tvrtku NTH media iz Zagreba i da ih zamolim da mi blokiraju takve poruke. To sam jutros i učinila, vidjet ćemo što će biti, ali u najboljem slučaju čeka me još jedan astronomski račun.

Posljedica toga je da sam sanjala kako predajem matematiku, a među učenicima braća Sharbini. Znam zašto mi je matematika u glavi, ali mi nije jasno otkud nogometaši u mom snu... ako ništa drugo barem sam njih naučila da računaju.

O rezultatu IQ testa nema smisla ni govoriti s obzirom na navedeno.

Vozim se jutros na posao i unatoč lijepom prosinačkom danu ja razmišljam o problemima, obavezama, šta sve „moram“ završiti danas, sutra, do kraja godine.
I onda pomislim da mi je u najboljem slučaju ostalo još tri do četiri tisuće petaka i svega dvadesetak do tridesetak zima, a iscrpljujem se na nekakvim sitnicama.

Znate da nisam luda za poezijom, ali baš mi je danas legla ova Nerudina pjesma.

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

*
Kada umrem stavi dlanove svoje na moje oči,
hoću svjetlost tvojih ruku koje volim sa svojom svježinom
još jednom da prođu kroz mene.
Da još jednom osjetim nježnost što mi je promijenila sudbinu.
Želim da živiš dok te ja spavajući čekam,
da i dalje slušaš vjetar,da osjećaš i dalje voljeni dah mora
i da produžiš hodati po pjesku po kojem smo zajedno koračali.
Želim da i dalje živi ono sto volim, a ja sam volio tebe,
i pisao sam pjesme za tebe.
Zato produži da cvjetaš,
da bi dodirnula sve ono što moja ljubav traži.
Da moja sjena prolazi ti kroz kosu
da bi se shvatila ova pjesma.